New sunrise

utorak, 13.05.2008.

...

na zapadu još ništa novo, iako se dan odluke bliži...svratih da vam ostavim pozdrav...
odlučila sam ustrajati u svojoj namjeri, pričekati svoj famozni datum, staviti pluseve i minuseve, podvući crtu, reči sebi i njemu kakav je rezultat i to je to. Psihičko iscrpljivanje i maltretiranje ne vodi nikoga nigdje. Negdje sam pročitala da u trenutku kad nestane strah, počinje život. Mada to što trenutno živim nema baš ružičastu notu, ipak činjenica da niti prema ijednom smjeru svog života ne osjećam nikakav strah, već pomirenje, čini me sretnom.
Javit ću vam se ponovo kad odvalim ovaj dio puta...sada jednostavno ne znam što bih pisala... kad bih trebala početi pisati u glavi kao da sve nestne.

srijeda, 19.03.2008.

osjećaj sigurnosti - put ka zadovoljstvu i sreći!?!

Možda bi život bio monoton kad bismo u svakom svom segmentu osjećali sigurnost. A možda i nebi, jer htjeli ne htjeli, život nam uvijek iznova priredi nekakvo iznenađenje (pozitivno i/ili negativno) koje nam uzdrma našu svakodnevicu.
Pa s time u svezi ovako je to kod mene. Sigurnost ili konstanta koju ja osjećam su moja djeca i odnos s njima. Život nam donese neke događaje na koje ne možemo utjecati da li će se dogoditi ili ne, ali s njima se nosimo kako znamo i umijemo. U tom dijelu osjećam se zadovoljnom.
Idemo dalje, moj dom posebice nekada bio moja oaza za opuštanje. Nikakva ekskluziva, ali puno topline, prostor koji vam također daje osjećaj sigurnosti, svoje mirne luke, skrovišta od ostalog svijeta. Povezano s prethodnim postovima, sve je manje tako jer S i njime povezane stvari i određene osobe unose nemir. No, još uvijek kako tako prevladava 2/3 mira. Rekli bismo umjereno zadovoljna.
Malo odmaka od kuće - moj posao - postao je prava noćna mora - sigurnosti nema nikakve (znate ono posao na neodređeno vrijeme pa ukoliko dobro, uredno, požrtvovno radite, sve je ok). Je taj posao na tvz. neodređeno, ali za svaku svoju plaću izbori se sama, usavršavanje =ne spominji (plati si sam ako ti treba, a treba ti itd)....preopširno za opisivati, no bitno je slijedće: prvo sam radi "mira u kući" propustila idealnu mogućnost za odlazak na novi posao. Nakon toga, radi cirkusa s S-om, propustila sam i drugu šansu za privlačan, no i iznimno zahtjevan posao, i sada sam opet tu gdje sam i bila, a posao vam je takav da vam je svaku večer muka od pomisli kuda ujutro trebate ići. Naravno, u traženju sam novog i molim Boga da bude treća sreća pa da me ovaj puta u mom naumu ne sprijeći neki novi kućni cirkus. Ocjena: kronično nezadovoljna.
Moj odnos s S-om. Nema sigurnosti. A što bi tu zapravo trebala biti sigurnost, ili bolje rečeno što bih ja smatrala sigurnošću!? Sigurnost bi mi primjerice predstvljalo da svaku riječ koju kaže ne trebam okretati 1000 puta i pitati se je li opet slagao, postaviti si pitanje, a čemu uopće laže i/ili skriva određene stvari i kamo nas to sve vodi. Uglavnom na ljestvici nezadovoljstva, možda ne bih rekla kronično, ali potpuno sam nezadovoljna.

Suma sumarum....djeca i dom u pozitivnom statusu, posao - da se izhendlati, barem strpljivošću i upornošću doći do novog, pa iz statusa nezadovoljan, prijeći u zadovoljan. Tada bi umjesto polovice bitnih odrednica 3/4 bile riješene. I eto me na konstantnoj četvrtoj stavci, koja je tema svih mojih prethodnih postova. Ajme ljudi moji tu zbilja više ne znam što da kažem. Sjećate se da sam rekla da sam odredila termin do kada ću promatrati pa događale se u tom periodu dobre ili loše stvari, ali samo promatrati, posložiti pluseve i minuseve i donijeti neku odluku - kakvu god. Kaže se vrijeme je sporo kad se čeka. I da samo znate koliko sporo, a toliko je opet bljak stvari i događaja da često poželim da je vrijeme odluke sada. To bi bilo naravno ishitreno, al' kad ti neko papa živčeke, nije čudo da se tako osjećaš. No, dobro kako bilo da bilo, pričekat ćemo, i po tisućiti puta biti strpljivi pa onda donijeti i tu famoznu odluku da i zadnju četvrtinu posložimo kako treba.

četvrtak, 21.02.2008.

Vrijeme za novi post

Ili u naslovu ili u tekstu, to sam pročitala na više blogova. Imam li išta pametno za napisati? Probala sam u zadnjih nekoliko dana nešto pisati, ali nije išlo. Nije da nisam imala što, ali svaki puta kad dođem do kraja i pročitam što sam napisala ili nema glavu ili rep (jer ostatak je u mojoj glavi), ili je opet toliko naporan (već meni samoj, a kamoli ne vama).

Samu sebe nisam nikad toliko proučavala. Ne samo ono što kažem, već i ono što mislim. Ozbiljno sam shvatila ovo kao zadnju šansu za popravak našeg odnosa i želim biti temeljita i iskrena prema samoj sebi da bih mogla išta u tom našem odnosu - u svakom slučaju da imam mir u duši.

Ovaj tjedan desio se još jedan razgovor. Ovaj puta nisam ga ja inicirala, ali sam ga prihvatila. Prvi puta u našem odnosu on je bio taj koji je trebao napraviti jedan iskorak na važnoj stvari (inače je taj dio uvjek bio rezerviran za mene). Nitko nije nikoga tjerao na nešto, još prije je sam dao taj prijedlog. Sada, kada je došlo do realizacije toga, to je postao problem. Upravo tako sam mu i rekla. Ako ima problem, možemo sve to otkazati i ako tako nije mislio ni prije, nismo to trebali ni započinjati. /nemojte mi zamjeriti što ne pišem točno o čemu se radi/. Znam da nije bio zadovoljan mojim odgovorom-vidjelo se to na njegovu licu. Samo mi nije jasno što je očekivao. Svaki puta kada bismo prolazili kroz situacije te težine, a koje bi se lomile na meni, to je ličilo na ucjene koje sam ja gutala.
Razgovor se nastavio naredna dva dana u nastavcima i povukao lavinu prethodnih događaja i situacija. S moje strane nije bila ideja nabijanja stvari na nos, već razumijevanje davno pospremljenih stvari u ladicu na kojoj je pisalo - ne diraj. Ne znam da li će me itko shavtiti, kada pokušavam objasniti kako se osjećam .
Izigrano tijekom vremena svakako. S po svaku cijenu želi da probamo popraviti stvari. U tom "pod svaku cijenu" ja ne vidim ljubav koja bi nam trebala biti temelj, već njegovu upornost da održi riječ samome sebi, da je probao, al' nije išlo. U trenutku kad vidim da je došao onaj stvarni kraj, osjećam neizmjernu tugu jer mi nije jasno gdje je sve otišlo k vragu - s moje strane. Uvijek je bio prvi, jedini, povlađivalo se njegovim željama i zahtjevima. Što mu je trebalo da me tijekom cijelog tog vremena vrijeđa, a sad bih rekla i psihički maltretira. Zašto u kriznim situacijama nije pristupao otvoreno i osjećajima, bio uz mene, već ne, on je potpuno mrtvo-hladno davao svoje zaključke i indirektno mi davao do znanja pa nije to njegov problem. I sve je to još "pilo vodu" dok je u meni postojala ona slijepa ljubav.
Sada kada tome nije tako, sada on inicira razgovor, brine za sebe. Ma nisam ni ja dobro, da se razumijemo. Cijela situacija je vrlo opteračavajuća, teška - kao da teško dolazim do zraka. A najgore od svega je što i ovom razgovoru koji se vodio ja intuitivno osjećam sjenu - ne bih čak rekla neiskrenost - već prešučivanje. I opet mi nedostaju riječi. Dala sam mu sve od sebe - duhovno, materijalno - bez imalo razmišljanja i kalkuliranja. Bolno je saznati da onaj drugi zapravo čitavo vrijeme kalkulira. Teško se miriti sa svime što je bilo, a osjećate da još uvjek ima sjena s njegove strane. Trudite se sami sa sobom izmiriti neke stvari - želite nači načina da prevladate sve od prije kako biste mogli dalje, želite napraviti to na ispravan način, a ne da to činite preko sebe, ne želite se kasnije svetiti kroz kojekakve situacije. A niste sigurni da je to namjera i onog drugog.

I ono što povrh svega ne razumijem je slijedeće. Život i kad si sam i kad živiš s nekim, a posebice kad još imaš djecu, piše toliko stranica na koje ne možeš utjecati. Događaju ti se problemi, koje moraš prevladati da bi išao dalje. Posao danas i nekad kad su naši roditelji radili nije isti. Borite se svaki dan. Iscrpljeni ste o svih mogućih utjecaja sa strane. Pa zar nije normalnije da si život doma posložite na način da vam je ugodan. Bili sami ili u paru. pa nitko nikog nije natjerao da živi s nekim, pa nitko nije postavio bombu na vrata da se otiđe ako više nije u redu u tom zajedničkog životu, pa čemu onda to prešučivanje, maltretiranje i slično.

I za kraj ovog posta. Nisam depresivna. Trenutno pokušavam nači načina da zakoračim na drugu višu stepenicu pa kakav god ishod bio tog mog koraka. Moram ga napraviti, rješiti sve što je otvoreno, jer će inače i nastavak biti u istom tonu koji me guši.

Pozdravček vam svima ostavljam.

ponedjeljak, 11.02.2008.

San

Prošo me PMS i osjećaj je ipak malo bolji. Iza mene je idealno proveden vikend bar što se djece tiče. Bili smo puno vani na zraku, oni su uživali, a kad oni uživaju, uživam i ja. Spavanje s nedjelje na ponedjeljak nije baš bilo nešto. Zašto - nemam pojma. Dugo nisam mogla zaspati pa sam se jutros probudila sva iskomirana.
Znam da sam već pomalo dosadna što se ponavljam i vama i sebi, ali očito se radi o nekoj fazi koju moram proči da bih mogla ići dalje. Dakle, mimo lijepo provedenog vikenda s klincima, negdje prije tri dana sanjala sam jako čudan san. Ne samo što je bio čudan po tematici, nego se u njemu izmjenjivalo nešto što se stvarno desilo sa fikcijom. Mogu vam opisati onaj dio koji ima nekog smisla. Bilo je tu još nekih čudnih fleševa koje nigdje ne mogu uglaviti, dio priče se niti ne sjećam pa vam taj dio neću niti opisivati. No, da ne duljim, sanjala sam da je S na umoru, i u tom snu on je i umro. U snu sam skakutala oko njega, nadala se da se to ipak neće desiti, a uporedo me morio osjećaj krivnje što mu nisam rekla da ga volim i za to izgubila zadnju priliku da mu to kažem. Tu se ubacila slika iz stvarnog života i jednog od naših razgovora (onaj zadnji o kom sam vam pisala) gdje sam već bila otupjela. Strašno sam plakala, a taj plač me u sred noći i probudio (srečom S je spavao kao top, pa me nije skužio jer sam u snu zbilja plakala kao kišna godina i kad me to moje hroptanje probudilo cijelo mi je lice bilo u suzama). U mom snu, nisam mu htjela reči da ga volim samo iz razloga što sam se isprva za promijenu htjela ponašati kao i on, a kasnije zato što si više nisam željela dozvoliti da me može povrijediti.

Sjećam se otprije jednog sna, a to otprije bi značilo od prije nekoliko godina. Sanjala sam jednu prostoriju u detalje. U točno takvoj prostoriji sam se našla na staru godinu 2006. Nikad prije nisam bila tamo, to čak nije niti u Hrvatskoj da bih eventualno znala o kom se mjestu radi ili pak imala informaciju o tom nekom prostoru. Ne znam kako vama, ali snovi koje imam (a imam ih zaista iznimno rijetko) meni nikad nije jasno.

četvrtak, 07.02.2008.

PMS

Možda je PMS ovih dana učinio svoje, ali alergija na S-a bila je dosegla svoj vrhunac. Da sam mogla kao u crtiću, opaliti mu jedan pošteni "vritnjak", mislim da bih se bolje osjećala.
Osim toga sve se po stanu počelo kvariti. Slavine u kupaoni, kuhinji - cure ko šašave, al' nisu gumice u pitanju, već su se vremenom pohabale, perilica za suđe curi - nešto smo kemijali, al opet curi, usisavač je ošo kvrg. E sad koliko koštalo da koštalo, kažem ja, kupit ćemo poštene slavine, a ne da ih opet mijenjam za dvije godine i pozvat ćemo majstora da popravi mašinu kad naši pokušaji nisu uspjeli. Zaštitne letvice na kuhinji su prezrele za mijenjati jer kad se s vodom pošprica okolo sve curi na zid. Još mi samo fale gljivice po zidu. Da ne kažem da se ovo ljeto kad smo otišli na more pokvarila ledenica i da je dio parketa na kojem stoji otišao pa i treba mijenjati i pod. Idealne teme za verbalni duel. Koji je predvidljivo i uslijedio. Ja svoje, on svoje.
da ne kažem da se više ne mogu načistiti stana u kojem živimo. Je, klinci su mali i za njima ostaje nered, al' ovi veliki što ukućani što part time ukućani naprave još veći. Mogla bih usisavati i ribati podove svaku večer. WC-e definitivno prati ne dnevno, već dva puta dnevno. A spremanje nereda po kući mi je već mehanička radnja - kud hodam tud spremam.

Pozdrav vam ostavljam svima dok me ne uhvati iole bolje raspoloženje!

ponedjeljak, 04.02.2008.

Svega po malo!

Naslov posta napisat ću negdje pred kraj pisanja. Uvijek pokušam na početku pa poslije shvatim da baš i nema veze s postom. Danas sam slušala kolegicu s posla kako kaže da je znala da će joj se veza drastično pozitivno promijeniti nakon što je prvotno otišla od njega, da je to trebala puno ranije napraviti. nakon godinu dana odvojenog života ponovo su zajedno i kaže da im nikad prije nije bilo bolje, pa čak ni na početku veze. U mojim mislima ja sam se samo kiselo nasmiješila - a kuda bih ja to trebala onda otići - van iz vlastitog stana? Istini za volju kakva sam naivka bila, nekad bih to i bila u stanju napraviti. Sada - niti po koju cijenu.
A što ima kod S-a i mene. Pa u biti bi se taj dio dao sažeti u rečenicu na zapadu ništa novo. Osim što se osjećam kao da imam alergiju na njega. Svaki njegov iole loš potez (koji mi možda prije ne bi bio drag, ali nikakva drama oko toga) toliko me odbija, da sam komunikaciju svela na nužno potrebno. Mislim da sam bila u pravu kad sam mu svojevremeno rekla da nam mjesec dana odvojenog života nebi škodilo.Ali to za njega nije dolazilo u obzir jer iako ne kaže jasno mi je kako rezonira. To bi bio preveliki skandal. Sve što je površinski jako je bitno, a to što je iznutra sve trulo - nema veze dok se god može glumatati da je ok. A u tom kontekstu meni je ovo površinski nebitna stvar u životu, ono što zaista jest jedino mi je važno.
Nakon svih prethodnih ružnih događaja i iskustava imam i averziju na sex s njim. Do te mjere da pazim koju pozu biram dok legnem u krevet na spavanje. Ma naravno da su mu te indirektne poruke jasne - komu ne bi bile, ali ja sam se tijekom godina zaista iscrpila od objašnjavanja, molbi, cviljenja i inog, a na što nije bilo nikakvog odgovora ili nedaj Bože neke pozitivne reakcije. Mislim da je i njemu to sada jasno. Ako ništa drugo sve sam mu to i sama rekla prilikom našeg zadnjeg razgovora. A za nove razgovore nemam volje.
Sad bi vjerojatno netko rekao pazi da ga do kraja ne odguraš od sebe. Mislim da moja podsvijest upravo to i čini. Došla sam do kraja svog praga tolerancije i svijesno stavila točku na i. Vrijedi li čemu shavtiti će da je došlo vrijeme da se iz temelja promijeni u smislu svog ponašanja. Ne vrijedi li -ne treba za ničim patiti. Lakše je istina to reči, nego provesti u djelo, ali ako sam do sada preživjela sve drugo u životu i to ću preživjeti.
Naravno, da dnevno provođenje zajedničkog vremena nije jednostavno i da samim time što je tome tako htjela ili ne htjela masu situacija proživim dosta emotivno u smislu da me živciraju i smetaju. Nastavak, kakav god bio, slijedi.
Prošli tjedan sam se čitavo vrijeme čula sa svojom frendicom koju zbog toga što smo se razselile vrlo rijetko viđam. Nekad smo bile nerazdvojne. Ona je nešto starija od mene i ukupnog staža sa svojom mužem, što kao sa dečkom ima dvadesetak godina. Godina dana zahlađenja odnosa i njenog nerazumijevanja što se događa, pokušaja da ga odobrovolji i sl. urodilo je time da ju je ostavio. Ima tome sad neko duže vrijeme, našla je ili našao ju je jedan novi dečko koji je bar zasada čista suprotnost njenom bivšem.
Neovisno o njoj, u mojoj okolini hrpa parova koji su mi u najmanju ruku poznanici se rastaje. Pitam se što nam se svima događa - zar je svima razlog isti - nema kvalitetne komunikacije ili što?

četvrtak, 17.01.2008.

Fokus se mijenja

Danas razmišljam o sebi. Pokušala sam se sjetiti što sam nekad voljela raditi, koje su me stvari ispunjavale i zadovoljavale, a koje sam s vremenom zapostavila. Razlog tome nije bila samo ova kontinuirana nepodnošljiva situacija, već su tu i djeca i neko vrijeme dok su jako mali ipak su krajnje oslonjeni na nas starije.
Pa tako volim čitati knjige (zapravo gutati - kad se primem čitanja u stanju sam ne spavati samo da što više saznam), oslikavati staklene predmete u brojnim tehnikama, volim "prekrajati" predmete i oživjeti ih salvetnom tehnikom, volim šivati goblene (iako, ne biste vjerovali, ne volim da mi vise po zidu doma, ali ih zato volim poklanjati), i sve mi to zapravo dobro ide.
Dnevni ritam mi baš ne ide na ruku. Kad dođem doma s posla, to je već šest popodne, presvlačenje, igra, zadaće, kupanje, pa još malo igre, klinci u krevetu - hop došlo je deset sati. Hmmm....kuhinja, blagovaona, boravak i kupaona u kaosu - žurim se i spremam - sheet već je jedanaest navečer. Ali sad mi treba bar pola sata da sjednem, zapalim cigaretu i da nakon cijelog dana dođem malo k sebi. Ok, sad tuš i evo ga - već je ponoć. I opet nigdje ne mogu uglaviti svoje hobije ili bar jedan od njih.
Jedino što sam uspjela uglaviti je jednom tjedno odlazak na sport s prijateljicom - barem da se sva ne ukočim.
Curke, čekam vaše komentare. Kako posložiti vrijeme da radi za vas?

srijeda, 16.01.2008.

svašta po malo

Napisala sam zadnji puta kako se osjećam. Dogodila se neka promijena u meni koja mi je neobjašnjiva. Neobjašnjiva zato što kad god bih prije nešto pokušavala promijeniti za sebe, nije išlo. Uvijek je to bilo s nekom gorčinom. Razum je govorio da trebam, emocije da ne mogu i uglavnom ništa takvog ne bih napravila. To su nekad bili moji pokušaji da pomognem sebi da bih misli odvratila od njega i njegovih postupaka. Sada se to događa samo od sebe, kao da je dio mene. Svjesna sam da bi prekid bio stresan bez obzira na sve loše stvari, no prema ovome kako funkcioniram vjerujem da sam one najdublje i najiskrenije osjećaje prema njemu ili izgubila ili pospremila u neku ladicu. Neovisno o S-u, ja sam sebi odredila rok do kada ću pratiti razvoj događaja. Neovisno o S-u, počela sam više pažnje posvećivati sebi. Ne kradem pritom vrijeme poslu, obitelji, obavezama, ali kad se nešto iskreno želi, ipak se sve može i stigne. Opskrbila sam se vitaminima koji mi nedostaju, organizirala s frendicom jednom tjedno odlazak na sport, nema teoretske šanse da više iz kuće izađem nenašminkana i nedotjerana, ne mučim se više formuliranjem rečenica upućenih njemu, baki II.Ne sviđa im se uvijek što čuju, ali to mi više ne predstavlja problem. Za baku II se nisam udala niti sam je odabrala pa ako joj se sviđa u mojoj blizini ok, ako ne, uvijek ima opciju pustiti nas na miru. Što se njega tiče, vjerojatno je tako trebalo biti otpočetka, pa bi se ili raspalo na vrijeme ili me ne bi uzimao zdravo za gotovo. Vrijeme poslije posla, doma je pretrpano. Odlučila sam maksimalno se okrenuti djeci, ponukana i onim ponašanjem starijeg djeteta od prošlog mjeseca. Psihički se pripremim za sve izazove, smirenije radimo zadaće, uopće ja sam nekako smirenija pa su i oni bolje. Naravno da ne cvatu ruže. Desilo se ovaj tjedan da sam opet naletila na S-ovu minu, nisam pukla, ostalo mi još trudničkih sedativa pa sam ga uzela i bila sam OK. Uvjeren je da nemam pojma, vidim potrudio se počistiti cirkus (da ne idem u detalje, jer se ne bih htjela time opterećivati). Drugi dan mi ta situacija nije toliko niti smetala, zapravo je učvrstila moju odluku da pratim što se događa i da u svom zacrtanom roku donesem odluku.Tim više jer me navedeno uvjerilo da i na bezazlenim stvarima gazi svoju riječ, da ima potrebu muljati i onda kada to definitivno nije niti najmanje "potrebno".
Pozdrav vam ostavljam....čitamo se....

petak, 04.01.2008.

bez naslova

Gledam nas jučer navečer, nakon što su nam djeca zaspala. Sjedimo zajedno pred televizorom u povećoj fotelji s nogama na tabureu. Moje omiljeno mjesto kad uhvatim kakvih pola sata nakon što sam napravila sve po kući i nakon što klinci odu spavati. Sjedimo jedan pored drugoga, nestalo je ono nešto što me vezivalo uz njega i sada sam nakon svega, toga potpuno svjesna. Nemam potrebu nasloniti se na njega kao prije, nakon proteklih događaja nemam ni potrebe ni volje za intimnostiima, tek tu i tamo poneka pusa mi je i više nego dovoljna. Da li je poražavajuće ili ne, no čini mi se da i tu poneku pusu odrađujem, a zapravo je ne želim. Kad potpuno izgubite povjerenje u osobu s kojom živite, kad u njoj nemate nikakvog oslonca, kad vas je u stanju dovesti do toga da ne samo psihički (to je zavisno o svakoj jedinci) već i fizički dođete gotovo do kraja znajući pritom da je on i njegovo ponašanje razlog tome, i napokon svega toga postanete svjesni, onda ovo što sam prethodno rekla više i nije tako nezamislivo. Zajedno smo, do kada i kako, pokazat će samo vrijeme.

Poslije kulminacije, stvari su se odvijele na slijedeći način. Reklo se da se treba ići na abortus, s one strane nije se mrdnulo malim prstom, već se hladno iskomentiralo OK. Stanje u kojem sam se tada nalazila ne mogu vam niti opisati. Znam samo da to nikome ne bih poželjela. To se napravilo. Nakon vikenda sam odmah išla raditi. Moje stanje nakon toga bilo je još gore nego prije toga. S se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Iskreno, tada više nisam ni očekivala bilo što drugo. Ja sam svaki dan pila po jedan sedativ samo da preživim dan i da se svojoj djeci mogu nasmješiti i s njima se poigrati. Onda je starijem djetetu trebalo reči da bebe neće biti. Odvartno je kada lažete vlastitom djetetu, a ono više nije malo već vas pita je li se to tako dogodilo ili si to namjerno napravila. Da stvar bude gora shvatila sam odakle je došlo do tog pitanja u njegovoj glavi. baka II koja voli kopati po stvarima je tako prekopala moju torbu i izvukla papire vezane uz to iz moje torbe i lijepo ih ostavila na izvolte nasred kuhinjskog stola. Sedativ je i tada pomogao da ne puknem na pola. U nekim trenucima imala sam osjećaj da me netko smišljeno hoće natjerati da puknem. Istovremeno su se nekako na poslu počele događati neke čudne zakulisne igrice s jednim klijentom. I tu sam pokušala biti staložena koliko je bilo moguće. Kao šećer na kraju i starije dijete se počelo ponašati čudno. Pokušao bi me izbaciti iz takta svakom mogućom prilikom. Ne znam pravog razloga, mogu samo nagađati da je razlog koji sam već navela. U mojoj glavi dodatno su se redale slike i nebrojene negativne situacije iz našeg odnosa iz prethodnih godina. Dani su prolazili i ovakva potpuna agonija potrajala je mjesec dana. Tu i tamo bih zavirila na blog da vas pročitam, odgovorila na komentare onih dragih ljudi koji su iste ostavili meni, ali snage za pisanje nisam imala. I sada vam zapravo pišem u vrlo skraćenoj verziji zato što se posebno nekih dana iz proteklog mjeseca ne želim ni sjećati.
Tamo pred božić S i ja smo imali i dva razgovora, prilično mučna kad sam ja htjela da više okončamo ovu farsu. Razlog nije bio da sam ga prestala voljeti, već činjenica da će me psihički i fizički dotući. To mu se nije svidjelo pa je dao kojekakve prijedloge. Jedan od njih je da si damo neko vrijeme, rok i vidimo da li stvari idu na bolje, drugi da provodimo više vremena zajedno. Meni je to sve izgledalo bez veze. Toliko sam ga puta molila proteklih godina za sve takve nekakve stvari i svaki puta bi rekao OK, a već pri prvoj prilici bi nešto iskrslo pa se eto nije dalo izrealizirati. Ništa se pametno nije zaključilo. Samo nekako od tog dana pa nadalje, nešto se u meni prelomilo - nije se ništa dogodilo preko noći u smislu da sam se probudila i stvari počela gledati ili doživljavati drugačije. Dapače, sada sam postala svjesna da zadnjih tjedan dana funkcioniram drugačije. Funkcioniramo kao brat i sestra. Svak izvršava svoje dužnosti. Neobavezna komunikacija nam je OK. Kod nekih stvari koje nas se oboje tiču ja razgovaram kako bih inače razgovarala sa npr. sestrom koja me poznaje u dušu od malih nogu pa si ne zamjeramo stvari kakve god bile. Nije mi važno sviđa mu li se taj način razgovora ili ne. Zapravo se time ne opterećujem. U par navrata sam doduše uhvatila njegov zbunjen pogled, kao da nije očekivao to čuti. Nisam bezobrazna, samo više ne obračam pažnju na to kako ću formulirati rečenicu, da mu se kojim slučajem ne svidi. Da li to znači da sam otupjela? Ne znam. Imam osjećaj da se sad i polomi od popravljanja stvari, da se ništa ne bi popravilo, ali ovaj puta zbog mene. Je li to ono što zaista želim? Iskreno, ja više ništa ne želim, od silnih pozitivnih želja, htijenja, nadanja i strpljenja sve vrijeme koje smo zajedno, sve je otišlo k vragu. kao da sam se umorila od svega, podvukla crtu, pogledala do kud me sve skupa dovelo i ono što sam vidjela, izuzimajući moj eventualno povrijeđeni ego, došla do zaključka da živim s čovjekom koji me ili ne voli ili uopće ne zna voljeti, s čovjekom koji se doslovno hrani mojom životnom energijom.
Nikad za vrijeme naše veze, braka nisam niti pomišljala da bih trebala gledati sa strane. To jednostavno nije u mojoj naravi. Tako da ni to nije rezultat mog stanja.
Ne mogu ne primjetiti da me i vi koji me zapravo ne poznajete možda i bolje razumijete nego čovjek s kojim živim i s kojim sam toliko puta iznova pokušavala naći onu pravu bliskost i razumijevanje. I njemu sam rekla da je naša situacija zapravo vrlo žalosna. I zapravo manje više ovo što sam ispričala vama, rekla sam i njemu. Smatrala sam da je bolje da kažem sve i po cijenu razilaženja, samo da ako ništa drugo, onda u najmanju ruku oboje pa makar i svak na svojoj strani vodimo zdrav život.
Vidim neku inicijativu s njegove strane sada, ali meni više nije do toga. I baš kad je predlagao nešto jučer, meni je kroz glavu prošlo, a kako da mu na lijep način kažem da više nemam volje. Kad počinješ novu vezu onda nekako normalno malo po malo gradiš povjerenje i predanost drugoj osobi. Kad u vezi shvatiš da si to možda imao u početku, a da se s vremenom sve srušilo i kad si to napokon priznaš, bar ja sam izgubila volju. Do te mjere da mi čak nije mučno priznati da se sad dogodi da opet na nešto naletim sa stopostotnom potvrdom što bi potvrdilo takvu situaciju, povrijeđen bi bio isključivo moj ego u odnosu na okolinu i ništa više.
Je li ovo faza ili prirodan odabir puta nakon svega - ne znam. Jedino što vam mogu reči da isto onako kako sam osjećala agoniju, tako sad osjećam ovo što sam napisala.

srijeda, 02.01.2008.

najljepše želje

Dragi moji!

Sa zakašnjenjem Vam želim sretnu, najsretniju novu 2008!
Hvala vam svima na lijepim željama. Mislim da stvari idu nabolje i obećavam da ću se skoro primiti pisanja, ako ne prije, onda ovog vikenda!

<	svibanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (4)
Studeni 2007 (10)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv